Referendum na benzinskoj pumpi: kako je rat s Iranom Trumpu oduzeo Kongres

Republikanci su na izbore 3. novembra ušli sa 53 od 100 mjesta u Senatu i 218 mjesta u Predstavničkom domu, prema 214 demokratskih. Prema projekcijama CBS-a, CNN-a i NBC-a, ujutro 4. novembra izgubili su oba doma. Nije presudila samo veličina preokreta nego i mjesta na kojima se dogodio.

James Talarico je u Teksasu pobijedio Kena Paxtona i postao prvi demokrata izabran u Senat iz te države od 1988. godine. Adam Hamilton je u Kanzasu porazio senatora Rogera Marshalla, a takav rezultat ta država nije vidjela od 1932. Sherrod Brown se vratio u Senat pobjedom nad Jonom Hustedom u Ohaju. Josh Turek je u Ajovi pobijedio Ashley Hinson, Roy Cooper u Sjevernoj Karolini Michaela Whatleyja, a Annie Andrews u Južnoj Karolini Darline Graham, koja je imenovana na mjesto svog preminulog brata Lindseyja Grahama. U Mejnu je Susan Collins, jedna od posljednjih institucija umjerenog republikanizma, priznala poraz od Troyja Jacksona.

Demokrate su zadržale sva ključna mjesta koja su branile: Džordžiju (Jon Ossoff), Mičigen (Abdul El-Sayed), Nju Hempšir (Chris Pappas), Minesotu (Peggy Flanagan) i Virdžiniju (Mark Warner). Republikanci su sačuvali Floridu i Nebrasku, dok su u trenutku pisanja Aljaska i Misisipi još bili preblizu da bi se proglasio pobjednik.

Na nivou guvernera slika je još oštrija. Gina Hinojosa je smijenila Grega Abbotta u Teksasu, Amy Acton je u Ohaju pobijedila Viveka Ramaswamyja, a Keisha Lance Bottoms je postala prva demokratska guvernerka Džordžije od 1998.

Zašto ovo nije običan „kazneni“ midterm

Američka politička nauka odavno zna da stranka na vlasti na vanrednim izborima gubi prosječno oko 25 mjesta u Predstavničkom domu. Zato se svaki poraz vladajuće stranke lako otpiše kao istorijska pravilnost. Ovaj put to objašnjenje ne drži vodu, iz tri razloga.

Prvo, mapa je bila namještena u korist republikanaca, a ipak nije pomogla. Nakon odluke Vrhovnog suda u predmetu Louisiana v. Callais, kojom je u aprilu oslabljen dio Zakona o pravu glasa, nekoliko južnih država je usred izbornog ciklusa prekrojilo izborne jedinice. Prema procjeni New York Timesa, to je republikancima moglo donijeti i do 12 mjesta. Demokrate su ipak osvojile većinu, uključujući najmanje tri jedinice na Floridi koje su crtane upravo za republikance. Kada stranka pobijedi uprkos strukturnoj prepreci tolikih razmjera, glasovi ne mjere samo raspoloženje nego i gnjev.

Drugo, preokret je najjači tamo gdje je Trump 2024. bio najjači. Prema analizi New York Timesa, okruzi u Južnoj Karolini koje je Trump osvojio pomjerili su se ulijevo za prosječno oko 21 procentni poen. Kanzas i Teksas nisu „swing“ države nego temeljne republikanske države, i upravo su one pale.

Treće, i najvažnije, izbori su imali jasan spoljnopolitički uzrok. Sjedinjene Države i Izrael napali su Iran 28. februara 2026. u operaciji „Epic Fury“. Rat koji je trebao biti kratak trajao je osam mjeseci do izbora. Prosječna cijena galona benzina na dan izbora iznosila je 4,15 dolara, što je, prema AAA, najviša cijena na dan izbora ikada zabilježena (prethodni rekord iz 2022. bio je 3,80 dolara).

Hormuški moreuz kao izborna jedinica

Ovdje je teza ove analize. Klasična teorija kaže da Amerikanci spoljnu politiku kažnjavaju tek kada se njihovi vojnici vraćaju u kovčezima: Koreja 1952, Vijetnam 1968, Irak 2006. Izbori 2026. pokazuju novi mehanizam: rat se ne prenosi u biračko tijelo preko gubitaka nego preko cijena.

Kada je Iran blokirao Hormuški moreuz, kroz koji prolazi velik dio svjetske trgovine naftom, rat je sa Bliskog istoka stigao u svaku američku kuhinju i na svaku benzinsku pumpu. Uz carine, koje su prema kritičarima već podizale inflaciju, nastao je dvostruki pritisak na troškove života. Prema izlaznim anketama, oko tri četvrtine birača nije zadovoljno smjerom zemlje, a Trumpov rejting je pao na 38 odsto, što bi mogao biti rekordno nizak rezultat za predsjednika na vanrednim izborima. Šest od deset birača reklo je da je Trump bio faktor pri glasanju za Predstavnički dom.

Strateška posljedica prevazilazi američku unutrašnju politiku. Protivnik koji kontroliše uska grla svjetske energetike dobio je indirektan glas na američkim izborima. Teheran nije morao pobijediti nijednu bitku. Bilo je dovoljno da rat traje dovoljno dugo i da košta dovoljno skupo. Za svaku buduću administraciju pouka je neugodna: ratovi po izboru u energetski osjetljivim regionima sada imaju izborni rok trajanja, a mjeri ga cijena galona, ne broj poginulih.

To su vidjeli i neki republikanci. Mike Rogers u Mičigenu i Ashley Hinson u Ajovi pred kraj kampanje su tražili okončanje rata. Kongresmeni Zach Nunn i Mariannette Miller-Meeks iz Ajove promijenili su stav i glasali za ograničavanje predsjednikovih ratnih ovlašćenja. Sva četvoro su izgubili.

Tri poluge Kongresa i zašto nijedna nije dovoljna

Demokratska većina od januara 2027. dobija tri ustavna instrumenta prema Bijeloj kući. Važno je razumjeti i šta svaki može i gdje mu je granica.

1. Mandat (ratna ovlašćenja). Predstavnički dom je već više puta usvojio rezolucije o ograničavanju vojnih operacija protiv Irana, a Senat je svoju verziju usvojio u junu. Bijela kuća ih naziva „simboličnim“. Gregory Meeks, vjerovatni novi predsjedavajući Odbora za spoljne poslove, prijetio je sudskim postupcima da bi se te rezolucije sprovele. Granica ove poluge je veto: prema Brookingsu, demokrate najvjerovatnije neće imati dvotrećinsku većinu potrebnu da ga preglasaju. Trump je to i sam poručio još pred izbore, najavivši da će demokratskom Kongresu staviti veto na sve.

2. Novac (budžet). Ovo je tradicionalno najjače oružje Kongresa, ali je u ovom slučaju unaprijed oslabljeno. Zakon o porezima i potrošnji iz jula 2025. odobrio je Ministarstvu odbrane 156 milijardi dolara koje se mogu trošiti do septembra 2029, uz šira ovlašćenja od redovnog budžeta. To je, u suštini, unaprijed plaćen rat: rezerva koja Pentagonu omogućava operacije nezavisno od godišnjih budžetskih bitaka. Uz to, zahtjev za budžet odbrane za fiskalnu 2027. iznosi 1,5 biliona dolara, oko 66 odsto više nego godinu ranije, i još nije usvojen. Demokrate mogu zakočiti taj rast, ali ne mogu zatvoriti slavinu koja je već otvorena.

3. Svjetlo (nadzor i sudski pozivi). Ovo je poluga koju demokrate kontrolišu potpuno, bez veta i bez dvotrećinske većine. Predsjedavajući odbora mogu izdavati sudske pozive i pokretati istrage. Nadzor ne zaustavlja rat, ali mu podiže političku cijenu i otkriva njegovu ekonomiju.

Opasni prozor: od 4. novembra do 3. januara

Najvažnija vremenska odrednica u ovoj analizi nije 2028. nego narednih šezdesetak dana. Novi Kongres preuzima dužnost 3. januara 2027. Do tada republikanci još drže oba doma, a predsjednik nema nijedan izborni razlog za uzdržanost.

Signali su jasni. Trump je 23. oktobra rekao: „Možda izvedemo još jednu malu operaciju ‘Epic Fury’.“ Na pitanje o novim udarima poslije izbora, 28. oktobra je odgovorio: „Ne mogu sa sigurnošću reći, ali sve je moguće.“ Prema Associated Pressu, američki zvaničnici su upozorili saveznike na Bliskom istoku da bi napadi mogli biti nastavljeni poslije 3. novembra, da bi nova operacija mogla trajati nekoliko dana i da bi Iran mogao uzvratiti udarima na energetsku infrastrukturu u Zalivu. Državni sekretar Rubio je 31. oktobra rekao da odluka nije donesena i da predsjednik preferira diplomatsko rješenje.

Istovremeno, analitičari CSIS-a upozoravaju da republikanci u preostalim sedmicama mogu iskoristiti postupak budžetske usklađenosti (reconciliation), kojem je u Senatu dovoljna prosta većina, i dodatno osigurati sredstva za odbranu prije smjene većine.

Strateški gledano, ovo je klasičan prozor zatvaranja: akter koji zna da mu se manevarski prostor sužava ima podsticaj da djeluje prije nego što se sužavanje dogodi. Zbog toga je period „hrome patke“ objektivno najrizičniji dio iranske krize poslije februara. Ko prati Zaliv, tržište nafte ili sigurnost brodskih ruta, trebao bi narednih šezdeset dana posmatrati pažljivije nego bilo koji period od početka rata.

Diplomatski kanal postoji, ali je zaglavljen. Katar je predložio sedmodnevni niz mjera povjerenja prije sveobuhvatnih pregovora. Iran se tome protivi, a sporno je da li sankcije trebaju biti ukinute prije ili poslije nuklearnog pitanja. Teheran je navodno ponudio otvaranje Hormuškog moreuza u roku od dva dana ako Vašington prihvati njegove zahtjeve, uključujući povlačenje novih sankcija i smanjenje američkog vojnog prisustva u regionu. Rezultat izbora jača iransku poziciju u tom cjenkanju, jer Teheran sada zna da američki predsjednik pregovara sa sužavajućim domaćim mandatom.

Ukrajina, Rusija i NATO: Evropa dobija vrijeme

Za evropsko bezbjednosno okruženje, pa i za Balkan, posljedice su možda trajnije od onih na Bliskom istoku.

Kongresmen Jim Himes, najviši demokrata u Odboru za obavještajne poslove, rekao je u oktobru na Varšavskoj bezbjednosnoj konferenciji da bi pod demokratskom kontrolom oba doma paketi pomoći Ukrajini prolazili „ne za devet mjeseci, nego za devet dana, ili najduže devet sedmica“. Najavio je i da bi demokrate budžetske pregovore s Trumpom koristile kao polugu za „mnogo afirmativniju i dosljedniju politiku podrške Ukrajini“.

Ovo je bitno zbog mehanizma PURL (Prioritised Ukraine Requirements List), kroz koji evropski saveznici finansiraju kupovinu američkog naoružanja za Ukrajinu, a NATO koordinira isporuke. Sistem pretpostavlja da je Vašington spreman prodavati opremu. Prema izvještajima, administracija je prijetila da poremeti taj lanac nabavke kako bi primorala Kijev da obustavi duboke udare na rusku energetsku infrastrukturu. Kongres s demokratskom većinom ne može direktno voditi spoljnu politiku, ali može politički i budžetski štititi ovakve mehanizme.

Analitičari očekuju i pritisak za strože sankcije Rusiji. Trump je već trpio kritike obje stranke zbog privremenog ukidanja ograničenja na izvoz ruskog dizela. Očekuje se i stabilizacija američkog angažmana u NATO-u.

Za evropske desne pokrete u Njemačkoj i Francuskoj, koji su dio snage crpili iz veza s Trumpovom administracijom, ovo je prvi ozbiljan signal da „MAGA internacionala“ nije trajno stanje američke politike.

Trumpova reakcija: pomirljiv ton, nepromijenjena poruka

Trump je za CBS rekao: „Moja poruka je čestitka demokratama“, i dodao da se raduje saradnji s njima. Na pitanje da li prihvata rezultate odgovorio je: „Da, naravno da ih prihvatam.“ Na mreži Truth Social istovremeno je napisao da on „nije bio na listiću“ i da bi republikanci u suprotnom pobijedili „UBJEDLJIVO“.

Ta dvojnost, institucionalno priznanje uz narativno odbijanje odgovornosti, najavljuje stil naredne dvije godine: formalnu saradnju i stalan sukob oko interpretacije.

Šta slijedi

Politikolog Costas Panagopoulos nazvao je rezultate „potpunom osudom Trumpa i republikanske politike“. Njegova koleginica Martha Johnson upozorava da to ipak nije jasan mandat za demokratski program, koji je i dalje teško precizno definisati. Izbor Abdula El-Sayeda u Mičigenu, prvog muslimana izabranog u Senat, otvara i unutrašnje pitanje odnosa progresivnog i centrističkog krila stranke.

Za čitaoce Military Affairsa ključno je sljedeće:

• Kratkoročno (do 3. januara): povećan rizik od novih udara na Iran i od ubrzanog osiguravanja vojnih sredstava kroz budžetsku usklađenost.
• Srednjoročno (2027): sukob oko ratnih ovlašćenja i budžeta za fiskalnu 2027, istrage, ubrzanje pomoći Ukrajini i pritisak za sankcije Rusiji.
• Dugoročno (do 2028): test teze da se rat u energetski osjetljivim regionima kažnjava na pumpi, prije nego na groblju.

Izbori 3. novembra nisu okončali rat s Iranom. Ali su prvi put pokazali koliko on košta onoga ko ga je započeo.

Napomena redakcije: rezultati su navedeni prema projekcijama američkih medija od jutra 4. novembra 2026. Konačne raspodjele mjesta biće poznate po završetku brojanja.